Autorica: Nura Hamzić
Navlačim majicu i time kvarim frizuru. Nemam ništa ispod nje. Hoće li moje ženske grudi i nadražene bradavice profesoru da odvuku pažnju? Ne oblačim ništa ispod. Pantole mi danas ne mogu biti dovoljno široke, majica dovoljno duga, a svijet dovoljno moralan. Danas svaku i svačije osjetim jače nego jučer. Sjedi mi na prsima i ne dozvoljava da udahnem. Udahnem kratko i brzo, kao i ti. Pozdravljam nju koja radi u obližnjoj mesari. Koliko kratko udiše ona danas? Ne pitam ju, nego kažem da joj frizura izgleda divno. Odgovara da je prestara da bi izgledala dobro. ‘Ne postoji ružna žena’. Okrećem se i odlazim.
Na putu do stanice prolazim pored kladionice pa poželim prići njoj koja stoji prekoputa, suhih šaka i lica punog priča. ‘Zabilježen je značajan porast partnerskog nasilja u periodu emitovanja fudbalskih mečeva’. Ne uradim to. Šta znači značajan porast? Moram li reći brojku koja će ju zaprepastiti da bi mi povjerovala? Udah je još kraći. Stajem na stanicu i koristim svaku biološku instancu žene dok si smirujem misli. Danas sam više ovo u njedrima nego jučer. ‘Raging’. Tako sam se predstavila na prvom predavanju. Nisam željela reći ‘passionate’ ili ‘devoted’, nije mi njedrima dovoljno. Jesam li trebala reći histerična?
Stojim na autobuskoj stanici sa ženskom glavom na ramenima, inferiornom pi*kom između dvije mekane butine i širokim kukovima koji su tu kao sjedalo za moju bebu, koju nemam, ali ju trebam imati. Ko će drugi? Ako ja odlučim da te nema, onda te neće biti ne jer si postojao pa sam ti oduzela zadnji, klasično dugi, udah. Nego jer te nikad neće ni biti. Osjetim da mi trepavice postaju vlažne. Ne reagujem i ne interferiram im proces emocije. I one njih nose u sebi. Ulazim u bus. On mi nikad ne uzvrati pozdrav, oči su mu prazne i obrve kose. Da li one šute kada on dođe kući, tiho odlaze u sobu dok mu ona priprema tanjir i toplu hranu? Ni ne pogledam ga. Nastavljam hodati prema slobodnom sjedištu, ali odustajem. Ugledala sam nju. Sjedi prekoputa njega. Njene noge su spojene dok blijedo gleda kroz staklo. Neugodno joj je i ne smije ga pogledati. Sjedam prekoputa njega, odmah do nje. Širim noge te ga tjeram da svoje skupi. Gledam ga direktno u oči. Ne primijeti jer ne može. Nema vremena. Otkopčava jaknu i blago se diže sa sjedišta. Namiguje joj i pokazuje prstom ka vani. Ona ga ne gleda. Na svrhovitoj sam misiji. Čuvam te i volim.
Kratko udišem i ulazim u učionicu. Ništa nema smisla i ništa ne mogu promijeniti. Predstavljam se profesoru. ‘Polje na koje sam aktivistički, volonterski i akademski fokusirana jesu feminističke kriminološke teorije.’ Je li on čuo za to? Da li bi uopće želio? Započinje diskusija. ‘….njihova bi politika to trebala dozvoliti u ime historijske reparacije’. ‘Onda bih ja trebala ubiti svakog muškarca u prostoriji, u ime historijske reparacije.’ Smiju se. Otkud joj smjelosti? Ne dobijam odgovor. Ne postoji. Ne izmišljajte ga, ne zapisujte i ne prevodite. Ne crtajte ga, ne prepričavajte i ne lažite.
Palim telefon. Još jedna je ubijena. Do maloprije je sjedila, sada leži. Odmara, jer sada nosi kamenje. Gradi kuću i pali vatru. Pada mrak, a ugodno joj je. Ističe zadnja minuta predavanja. On mi prilazi i započinje razgovor, kao i obično. ‘Ljuta sam i boli me, ne mogu da ikoga od vas gledam. Doviđenja.’ Plačem, ali niko to ne uočava;zauzeti su seksualiziranjem mojih naočara i maštanjem o ostatku mog pokrivenog tijela. Gleda me gladno, životinjski, besramno i značajno. Značajno je brzo promijenilo značenje. Ili ga univerzalno nikad nije ni imalo. Jer ništa nije značajno sve dok sve ne postane i ne bude značajnim.
Ona ga jeste prijavljivala. Mi nismo reagovali. Sjedim i proživljavam zadnje minute svake od njih. Ako ne osjetim, ne mogu pomoći. Mučim se jer mi je samo to prirodno. Svakoj od nas je bilo. A mi smo jedno. Ti i ja. Mi i ona. Ja i ti, mi, one i sve vi. One koje ne smiju. Ne čujemo ih i ne vidimo. Iza nas su, a mi ih čuvamo. Ja mislim na tebe i nju. Mislim i osjetim. Osjetim tvoju bol u grudima i krv u ustima. Vidim nju koju čvrsto drže prikovanu za krevet jer će u narednih 10 minuta biti genitalno osakaćena. Pored nje je i ona, čiji krvav čaršaf nose po mahali jer je vrijedna samo ona koja je nevina. Iza nje vidim dvije smeđe kikice, čupave su i tužne. Govore im da su čupave zato što mu se sviđaju. Za ruku je drže iste kikice, sada ofarbane i modre. Kaže da se izvinio i da neće nikad više.
Odlazim u kancelariju, gdje smo za stolom on, ona i ja. ‘Jeste li udati?’ Kaže da jeste. Zna šta slijedi. Odgovara i na to, lažući. Udišem, ali teško. Zagušljivo je i sve je puno dima. Nije ugasila vatru. Kuća je sagrađena. Na mojim prsima, ispod mekanog sloja mesa. Koračam ulicom i dolazim do ulaznih vrata. Spuštam pogled i čitam ‘LJUTNJA’.
Posmatramo se nas dvoje, potpuno goli. U njegovom odrazu sam ja, ali ne vidim uvijek isto. Zato nismo jedno. Ne vidim uvijek ljubav, zato ga ne svojatam. Ali svojatam svoja ramena, šake i obraze. Nježno diram vrh svojih ženskih, snažnih ramena. ‘Hvala vam.’ Znaju ona zašto. Šakama si diram kosu i hvatam obraze. Sada je u odrazu mala djevojčica. ‘Volim te’. Svojatam svoje široke kukove, prevoje na leđima i du*e puno celulita. Svojatam sve svoje, jer moje ime je žena.