Autorica: Ana Kotur-Erkić
Ključni zahtjev za jednakost osoba s invaliditetom jeste dovesti osobu s invaliditetom u poziciju uposlenika/ce javnog sektora, a u privatnom sektoru, opterećenom različitim nejednakostima, promicati zapošljavanje ove društveno marginalizirane skupine. No, on ne može biti ostvaren sve dok je proces prepušten slobodnoj volji pretpostavljenoj preuzetoj obavezi, bez jasne procedure postupanja u slučajevima kada za posao aplicira osoba s invaliditetom.
Upravo to je uzročnik svih nejednakosti na tržištu rada na koji izlaze osobe s invaliditetom. U zemlji u kojoj jedan entitet nema niti pola zakonske kvote ispunjene, drugi nije preispitivao učinak regulative na svojoj teritoriji važenja, a distrikt niti pristupio rješavanju problema, na ozbiljan način, često je to i formalno „opravdanje“ diskriminacije.
U praktičnom smislu, situacija je sljedeća: ugledate javni konkurs na web stranici bilo kojeg dijela javnog sektora. Baš tu kreće prva zavrzlama – ugledate, jer ako ne vidite, sve ovisi o čitljivosti web stranice za tzv. čitače, osobe koje imaju oštećenje vida; u posljednje vrijeme jako puno web stranica poput zakonodavnih tijela radi na ovome, putem međunarodnih projekata, ali većina web stranica oglašivača poslova je i dalje nepristupačna za ovu skupinu unutar populacije osoba s invaliditetom, kako u pogledu dostupnosti informacija, tako i u pogleda pristupačnih formata dokumenata koji oglašavanje i prijavu prate (nije isto je li skenirani PDF ili – „kucani“ PDF format, nije isto je li Word ili skenirana verzija Word dokumenta, postoji li samo klasična štampa ili postoji obrazac prijave za oglašeno radno mjesto na Brajevom pismu, za generacije koje ne koriste novije tehnologije).
Dalje, u situaciji u kojoj osoba ima oštećenje sluha, ili ne čuje nikako, pribavljanje informacija o oglašenim radnim mjestima i poslovima je značajno otežano – pisana komunikacija s osobama čiji maternji jezik ne poznaje gramatiku, u ionako hermetički zatvorenom javnom sektoru se čini kao nemoguća misija, dok je sasvim sigurno da osobe s različitim intelektualnim teškoćama neće biti smatrane dovoljno sposobnim da uopće pristupe proceduri zapošljavanja. Valja podsjetiti da je u značajnom dijelu populacije osoba s intelektualnim i psiho-socijalnim teškoćama problem pomiriti neprihvatljivo oduzimanje poslovne sposobnosti (tzv. građansku smrt, odnosno oduzimanje mogućnosti da se u svoje ime i po sopstvenom izboru odlučuje o onome što nas se tiče, da budemo nositelji/ce građanskih prava i obaveza), s pravom na rad koji ne postoji nakon prolaska ove zakonske procedure.
Nakon svega navedenog, ako se osobe s invaliditetom i uklope u postojeći obrazac zapošljavanja, sasvim je jasno da u bar nekoliko situacija pravo na rad neće biti dostupno:
– U slučaju nepristupačnosti lokacija na kojima se postupci ispitivanja osposobljenosti kandidata/kinja sprovode, pa je dolazak, boravak i kretanje unutar prostorija otežan/onemogućen
– U slučaju neprilagođenosti procedura kojim se ispituje osposobljenost kandidata/kinja, pa se provodi pismeno testiranje za osobe koje ne vide na neprilagođenim formatima, odnosno usmeni intervju na govornim jezicima, za osobe koje ne čuju.
U zemlji je na snazi Zakon o upotrebi znakovnog jezika BIH, te Zakon o upotrebi znakovnog jezika Republike Srpske, ali niti jedna procedura provođenja javnog konkursa na bilo kojoj razini još uvijek nije suštinski prilagodila ovo pitanje, niti postoje (bilo kakve) jasne smjernice da se ova pitanja uzmu u obzir prilikom popunjavanja oglašenih slobodnih radnih mjesta. Zakon Bosne i Hercegovine, od donošenja, prate različite manjkavosti, a zakon entiteta jeste dao alat javnom sektoru da znakovni jezik uvede u sopstveno djelovanje, no pitanje je koliko bi takvi puževi koraci bili od koristi za osobe s invaliditetom.
Konačno, svođenje testiranja na jedan od oblika, da bi se zadovoljila forma je kršenje prava na jednako postupanje prema svima. Niti su svi vješti u izražavanju, niti testovi baš uvijek pokažu stvarno poznavanje teme.
Ova problematika prati i održavanje zaposlenja i napredovanje u karijeri. Formati provjere kvaliteta rada uposlenika/ca s invaliditetom su tradicionalni, a poznavanje problematike invaliditeta jako nisko. Uostalom, u zemlji u kojoj je uvriježeno da osobe s invaliditetom tek trebaju nešto da rade, najčešće je zapošljavanje na jednom istom mjestu, do kraja radnog vijeka. Korijen ovog modela je u segregaciji prethodnog državnog i društvenog uređenja, gdje su osobe s invaliditetom obučavane i školovane za vrlo uzak spektar zanimanja i po završetku školovanja zapošljavanje za rad na (uglavnom) jednostavnijim poslovima.
Izuzetak od zabrane diskriminacije, odnosno ono što se neće smatrati diskriminacijom sukladno Zakonu o zabrani diskriminacije BiH, odnosno mjere koje je poslodavac, bez nerazmjernog tereta dužan poduzeti, kako bi osoba s invaliditetom ostvarila pristup, učestvovala ili napredovala u zaposlenju, ostaju tek slovo na papiru koje – oni kojih se tiče objašnjavaju, a oni koji su dužni da poštuju – uspješno izbjegavaju.
Ilustracija: @svesutovjeshtice
8. mart 2025. godine u Sarajevu smo proslavile na ulici u protestnoj šetnji za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš je ove godine ukazivao na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke koje smo objavile pred 8. mart posvećujemo njihovim borbama i pobjedama. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.