O Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici, prvom skloništu za žene i djecu žrtve nasilja u Crnoj Gori

Autorica: Dženana Kabulović

---

Kada čuju riječ sklonište, neki možda zamisle turobnu sliku mračnog skloništa od bombardovanja, ali sklonište za žene i djecu u Podgorici je naravno, nešto potpuno drugačije. Sigurna kuća je, zasigurno, ljepši i reprezentativniji naziv za to mjesto. To je kuća koja se izgledom ne razlikuje od ostalih kuća u susjedstvu. Ima lijepu verandu koju je ovog novembra često obasjavalo sunce, kuhinju u kojoj skoro svakog jutra zamirišu priganice, sobe iz kojih dopire dječja graja… Ipak, njeni ukućani nose velike terete, svaki težak na svoj način, a njene svakodnevne gošće, od psihologinje i socijalne radnice, do vaspitačice i kućepaziteljice, čine sve što je u njihovoj moći da taj teret donekle olakšaju.

____________

Sigurna ženska kuća u Podgorici će ove godine navršiti 27 godina postojanja i neumornog rada s ciljem pružanja pomoći i podrške što većem broju žena i njihove djece koji su preživjeli neku vrstu nasilja. Dugi niz godina, ova nevladina organizacija je bila jedina koja je nudila sklonište ženama žrtvama nasilja u Crnoj Gori. Kasnije je otvoreno još nekoliko skloništa – u Nikšiću i Baru. S kapacitetom od 17 mjesta, sklonište koje vodi Sigurna ženska kuća ne prima samo žene s područja Podgorice, nego iz cijele zemlje, a nerijetko i državljanke drugih zemalja u Crnoj Gori.

____________

U 2025. godini, ovo sklonište je primilo 50 osoba – 26 žena i 24 djece. Kako kaže direktorica organizacije, Mira Saveljić, Sigurna ženska kuća je vjerovatno najprepoznatljivija crnogorska nevladina organizacija koja se bavi tematikom rodno zasnovanog nasilja, pa zbog toga centri za socijalni rad iz različitih gradova često smještaju žene žrtve nasilja baš u ovo sklonište, iako im nije nužno fizički najbliže. Nadalje, ona ističe da je ovaj broj od 50 osoba koje su boravile u skloništu tokom 2025. manji od broja štićenica iz prethodne godine, ali ne zbog manjeg broja zahtjeva za prijem. Štaviše, određen broj zahtjeva je morao biti odbijen zbog popunjenog kapaciteta, a razlog za to je potreba velikog broja korisnica skloništa da produže svoj boravak u skloništu, jer se nisu stekli uslovi za njihov izlazak. Mnoge su bile primorane ostati u skloništu i do 10 mjeseci, najčešće iz finansijskih razloga, ako tokom svog boravka u skloništu nisu uspjele pronaći posao i/ili stan, a ponekad i zato što su sudski postupci koji se vode protiv njihovih bivših partnera zbog pretrpljenog nasilja, starateljstva nad djecom ili razvoda još uvijek bili u toku.

____________

Tokom svog boravka u skloništu, žene imaju obezbijeđen smještaj i hranu. Dostupno im je psihološko i pravno savjetovanje, kao i savjetovanje sa socijalnom radnicom. U planu je i osposobljavanje prostora za radno-okupacionu terapiju za štićenice u skloništu. Najmlađi korisnici, djeca koja su tu sa svojim majkama, imaju i svoju učionicu u kojoj kvalitetno provode vrijeme s vaspitačicom koja organizuje razne kreativne i edukativne radionice, prati njihov razvoj i trudi se da, u veoma izazovnom periodu za mališane, njihov socio-kognitivni razvoj što manje trpi. Uposlenice organizacije čine sve da boravak u skloništu bude što ugodniji za sve štićenice i njihovu djecu, pa tako obilježavaju s njima njihove rođendane i praznike, a organizuju i sportsko-rekreativne aktivnosti u skloništu, poput joge i boksa.

____________

Glavni cilj skloništa jeste, prije svega, pružanje sigurnog smještaja ženama koje su preživjele nasilje i koje su zbog toga bile primorane da napuste svoj dom. Pored toga, tim Sigurne ženske kuće nastoji da osnaži žene žrtve nasilja za samostalan i dostojanstven život nakon izlaska iz skloništa. Taj proces je složen i zahtjevan iz više razloga. Prije svega, prisutne su ozbiljne materijalne prepreke – cijene stanova u Podgorici i drugim većim gradovima rapidno rastu, dok je istovremeno teško pronaći posao koji bi samohranoj majci sa više djece omogućio stabilna primanja dovoljna za život, uz troškove stanovanja i vrtića. Uz sve to, žene koje su pretrpjele nasilje, pored rješavanja brojnih praktičnih pitanja i zadovoljavanja osnovnih potreba, kako svojih tako i potreba svoje djece u nepovoljnim ekonomskim uslovima, suočavaju se i sa složenim procesom psihološkog oporavka – obradom trauma i ponovnim uspostavljanjem autonomije nakon dugogodišnjeg, nekad i višedecenijskog, trpljenja različitih oblika nasilja.

____________

Ono što je zapanjujuće jeste da država Crna Gora nije prepoznala značaj rada ove organizacije sve do 2018. godine, kada je prvi put počelo izdvajanje novca iz budžeta za potrebe skloništa. Do tada, organizacija se mogla oslanjati samo na nesigurno projektno finansiranje od stranih donatora, sklonište se nalazilo u privatnoj kući za koju su žene iz organizacije same plaćale zakup, a Mira kaže da ni sama nije sigurna kako su uspjele opstati tako dugo bez državne podrške. Ipak, 2025. godine, za Sigurnu žensku kuću je izdvojeno 145.000 eura iz državnog budžeta, a Mira ističe da su troškovi vođenja skloništa i savjetovališta na godišnjem nivou čak i preko 200.000 eura. Tu razliku kompenziraju strani donatori koji finansiraju ženske organizacije poput ove na Zapadnom Balkanu.

____________

Ova nevladina organizacija zapravo radi ono što bi država trebala sama uraditi, u skladu sa svojim Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti, ali i kao potpisnica međunarodnih konvencija, poput Istanbulske konvencije, Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena i Konvencije o pravima djeteta, čijim potpisivanjem i ratifikacijom država postaje obavezna implementirati ih, to jest aktivno raditi na prevenciji nasilja i zaštiti žena i djece žrtava nasilja. Dakako, ovi zakoni i konvencije uglavnom ostaju samo slova na papiru, dok na terenu, borkinje za ženska prava svjedoče raznim nepravilnostima u radu državnih službenika i službenica, nedostatku državne podrške, dakle neprepoznavanju značaja njihovog rada u zaštiti žena žrtava nasilja od strane države koja, upravo prema ratifikovanim konvencijama, ima dužnost da te žene štiti. Mira naglašava: „Država ne bi mogla da radi bez nas. Mislim da mi mnogo olakšavamo njihov posao. 24 sata radimo i sav teret žene koja dođe kod nas je na našim plećima“. Ipak, kako ističe, povećanje iznosa iz državnog proračuna u prethodnoj godini je pozitivan korak, mada izražava bojazan da se takvi koraci prave samo kako bi država ispunila kriterije za ulazak u Evropsku uniju. Kako kaže: „Mislim da samo žele da se štrihira da se nešto uradilo i da su zahtjevi za ulazak u Evropsku uniju ispunjeni“. Fali političke volje da se poduzmu konkretniji koraci, a kada žene iz Sigurne ženske kuće ukažu na propuste u radu državnih institucija u slučajevima rodno zasnovanog nasilja, gdje se nije postupalo u skladu sa zakonom, osjećaju da ih se doživljava kao neprijatelje.

____________

Ipak, Mira može posvjedočiti napretku ostvarenom u posljednje dvije decenije u društvenoj svijesti o rodno zasnovanom nasilju. Ističe da i sama organizacija dosta radi na edukaciji mladih ljudi, ali i službenika i službenica u policiji, sudovima i centrima za socijalni rad. Također, Mira napominje i da su građani iznimno društveno odgovorni, čak i više nego velike firme i preduzeća, pa često doniraju odjeću, obuću, školski pribor, igračke i ostale potrepštine za sklonište, u tolikoj mjeri da im ponekad fali prostora za smjestiti sve te donacije.

____________

Možda je baš to ono što gura Miru i njene kolegice naprijed, čak i kada pomisle da je sve trulo u državi Crnoj Gori. Iako institucije kasne ili izostaju u zaštiti najranjivijih, zajednica pokazuje da empatija i odgovornost nisu izgubljene vrijednosti u današnjem vremenu, kako ponekad pomislimo. Upravo ta podrška građana, zajedno s neumornim radom ovih borkinja za ženska prava, postaje posljednja linija odbrane onda kada sistem zakaže.