Autorica: Emina Osmanković
Moj put kroz postporođajnu depresiju započeo je nekoliko sedmica nakon što sam rodila. U početku sam se osjećala preplavljeno srećom, ali kako su dani prolazili, ta sreća je počela blijedjeti. Osjećala sam se umorno, bezvoljno i često sam plakala bez razloga. Ponekad sam se osjećala kao da sam u tami iz koje nema izlaza. Ova iskustva su bila zbunjujuća i zastrašujuća, jer sam se borila s osjećajem krivnje zbog toga što nisam mogla uživati u trenutku koji bi trebao biti jedan od najljepših u mom životu.
Prvi dani nakon poroda bili su ispunjeni neprospavanim noćima, neprestanim plakanjem djeteta i osjećajem bespomoćnosti. Osjećala sam se kao da sam izgubila kontrolu nad svojim tijelom i životom. Iako sam voljela svoje dijete, osjećala sam se odvojeno od nje, kao da sam samo promatrač u vlastitom životu. Svaka radost koja bi trebala doći s majčinstvom bila je zamagljena tamnim oblacima depresije.
Nisam željela nikome reći kako se osjećam. Bojala sam se osude, straha da ću biti shvaćena kao loša majka. U društvu se često očekuje da majke budu sretne i ispunjene, ja sam se osjećala kao da nosim težak teret. Ponekad sam se pitala jesam li uopće sposobna biti majka. Ta pitanja su me dodatno uvukla u spiralu sumnje i nesigurnosti.
Svaki put kada bi me netko pitao kako se osjećam, odgovarala bih s lažnim osmijehom i rečenicom: “Sve je u redu, hvala.” No, unutar mene je bjesnio unutarnji rat.
Osjećala sam se izolirano, kao da sam jedina koja se bori s ovim demonima.
Na preporuku prijateljice, potražila sam psihološku pomoć.
Otišla sam na terapiju gdje sam mogla otvoreno razgovarati o svojim osjećajima. Terapeutkinja mi je pomogla da shvatim da je postporođajna depresija stvarna i da nije znak slabosti.
Postporođajna depresija je tema koja često ostaje u sjeni, unatoč tome što pogađa mnoge žene širom svijeta. Mnoge mame osjećaju pritisak da budu savršene, da se brzo oporave i da uživaju u novom roditeljstvu, ali istina je da se postporođajna depresija može javiti kao rezultat fizičkih, emocionalnih i hormonalnih promjena koje se događaju nakon poroda.
Kroz terapiju sam naučila da je važno prepoznati i prihvatiti svoje osjećaje. Psihoterapeutkinja mi je pomogla da shvatim da su moji simptomi rezultat bioloških promjena u mom tijelu, kao i emocionalnog stresa koji dolazi s novim ulogama. Razgovarale smo o tome kako društveni pritisci i očekivanja mogu dodatno pogoršati osjećaj izolacije i nesigurnosti. Jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila bila je da nije sramota tražiti pomoć. Naprotiv, to je znak snage i hrabrosti.
Tokom terapije, počela sam istraživati tehnike samopomoći koje su mi pomogle da se nosim s depresijom. Započela sam vođenje dnevnika. U tim trenucima, pisanje mi je postalo izlaz gdje sam slobodno ispisivala svoje misli i osjećaje. To je bio moj način da se suočim s onim što me mučilo.
Pisanje mi je pomoglo da shvatim da nisam sama i da su mnoge žene prošle kroz slične borbe. Iako je svaka priča jedinstvena, postporođajna depresija je zajedničko iskustvo koje nas može povezati. U svojim zapisima sam istraživala svoje osjećaje, analizirala trenutke sreće i tuge te pokušavala pronaći ravnotežu između majčinstva i vlastitog identiteta.
Pisanje dnevnika o svojim mislima i osjećajima omogućilo mi je da ih bolje razumijem i obradim. Svaki put kad bih sjela da pišem, osjećala sam se kao da sam se oslobodila tereta koji me pritiskao. Ovaj proces introspekcije pomogao mi je da prepoznam obrasce u svom razmišljanju i da se suočim s negativnim uvjerenjima koja su me sputavala.
Kroz terapiju sam naučila brinuti o sebi. Uključila sam se u aktivnosti koje su mi donosile radost, poput šetnje u prirodi ili provođenja vremena s prijateljima. Ove male promjene u rutini pomogle su mi da se osjećam povezano s drugima i da se oslobodim osjećaja usamljenosti.
Također sam naučila da je važno postaviti realna očekivanja o tome što znači biti mama. Svaka žena prolazi kroz svoje jedinstveno iskustvo i važno je dati sebi dozvolu da se osjećaš onako kako se osjećaš, bez uspoređivanja s drugima.
Zapravo, važno je razgovarati o svojim iskustvima s drugima.
Dijeljenje svoje priče s prijateljima i porodicom omogućilo mi je da se osjećam manje izolirano.
Otvoreni razgovori o postporođajnoj depresiji mogu pomoći drugim ženama da prepoznaju svoje simptome i potraže pomoć. Na taj način, možemo zajedno razbiti stigmu koja okružuje ovu temu i stvoriti sigurnije okruženje za one žene koje se bore s istim izazovima.
Iskustvo postporođajne depresije me oblikovalo kao osobu, a sada se osjećam snažnije i otpornije nego ikad.
Ona je poziv na buđenje, prilika za rast i transformaciju.
U tom procesu, otkrivamo snagu koja leži u ranjivosti, učimo kako da se povežemo sa sobom i drugima na dubljem nivou, i stvaramo prostor za nove početke gdje svaka suza, postaje sjeme nade koje će procvjetati u predivne uspomene i iskustva.