Autorice: Ena Kršo
O nasilju u javnom prostoru nisam previše razmišljala sve dok se nisam našla na edukaciji o mentalnom zdravlju na kojoj se razgovaralo o represiji nad manjinama. Ovdje sam pronašla tekst o ženi koja izbjegava određenu rutu tokom trčanja iz straha da je neko ne bi napao ili silovao. Tu sam zastala. Sjetila sam se jednog jutra.
Osoba sam koja voli raniti. Te sam godine zahvaljujući svojoj prijateljici otkrila trčanje – aktivnost koja mi pomaže da se smirim, izbacim iz sebe suvišnu energiju i razbistrim um. Nikad u ranim jutarnjim satima nisam polazila rutom od kuće do Vilsonovog šetališta, jer su me moji uvijek savjetovali da “nikad ne znaš na koga možeš naletjeti.” Zbog toga sam svako jutro strpljivo čekala da krenem u pola sedam.
Ali jednog ljetnog jutra kažem sebi: “Ma daj, svjetlo je vani, neću dugo, samo jedan krug.” I sve je prošlo odlično. Ponosna, izaberem klupu u blizini svoje zgrade da odmorim prije nego što uđem u stan. I ne znam otkud, jer nije bilo ljudi na ulici, stvori se muškarac s pivom u ruci. Pita uljudno je li u redu da sjedne pored mene. Prvi instinkt mi je bio da ostanem mirna. Klimnem glavom, razmišljajući kako da napustim situaciju, a da ne izazovem bijes. Jer ja njega ne poznajem. Ne znam njegove okidače. A svi mi imamo okidače, nebitno kojem rodu pripadamo. Pored njega sam se zadržala još koji trenutak, a onda smireno napustila klupu, dok sam u sebi osjećala kako se rađa ljutnja.
Nije se dogodilo ništa strašno, ali taj susret me zauvijek promijenio u razmišljanju da sam slobodna i sigurna izaći iz stana kad to poželim i kad mi odgovara.
Naprosto, nije dopustivo biti nesvjestan svog položaja u društvu. Ako je neko očigledno završio s vježbanjem i sjeo da odmori, nije prihvatljivo dovesti tuđi osjećaj sigurnosti u opasnost, iz proste dosade ili želje za interakcijom, ne uzimajući u obzir fizičku nadmoć u toj situaciji.
Jer kad govorimo o javnom prostoru, često zaboravljamo da on ne pripada svima podjednako. Prema istraživanju o sigurnosti žena u javnom prostoru1, mnoge od njih svoje kretanje prilagođavaju kako bi izbjegle potencijalno opasne situacije mijenjanjem ruta, izbjegavanjem određenih mjesta, upotrebom slušalica bez muzike, nošenjem ključeva među prstima. Sve ovo s vremenom postaje navika, iako ne bi trebalo.
Mnoge žene ne prijavljuju ovakve incidente jer ne vjeruju da će nadležne institucije adekvatno reagirati. Prema istraživanju, više od polovine ispitanica (56,8%) nikada nije prijavilo nesigurne situacije, često zbog osjećaja da će reakcija izostati ili zbog straha od osude. Više od polovine ispitanica nikada ne obavještava nadležne organe, jer znaju da reakcije neće biti – čak njih 56,8% Povjerenje u sistem je nisko, a među onima koje nisu prijavile, njih 11,2% je bilo sramota da neko sazna šta su doživjele. Strah od osude često je veći od straha od samog nasilja.
Kada su u pitanju organizacije koje bi trebale pružiti podršku, samo 7,2% ispitanica obratilo se nekoj organizaciji za pomoć. Među njima 4,3% je reklo da im je razgovor mnogo značio, dok 2,9% nije dobilo konkretnu pomoć. One koje nisu tražile pomoć najčešće su smatrale da mogu same izaći na kraj s problemom (39%), dok 17,4% njih uopće nije znalo da takve organizacije postoje.
A osjećaji nakon preživljenog nasilja? Statistika pokazuje da brojke imaju težinu: (57,2%) žena osjeća uznemirenost, (55,4%) ljutnju, (50,2%) neprijatnost, a (43,5%) strah. Manji postotak osjeća sramotu i krivicu, dok je utjecaj na mentalno zdravlje ogroman. U tom kontekstu nije čudno što se nasilje rijetko prijavljuje, a još rjeđe procesuira.
Zato je pored pitanja kako spriječiti nasilje, važno i ono kako oblikovati prostor u kojem nema nasilja? Grad u kojem se svako može slobodno kretati nije privilegija – već bi trebala biti norma.
Prostorno planiranje može igrati ključnu ulogu u smanjenju ovog rizika, jer tradicionalno urbanističko planiranje u obzir ne uzima rodnu perspektivu, što može rezultirati prostornim rješenjima koja ne doprinose osjećaju sigurnosti žena. Istraživanja pokazuju da bolja rasvjeta, otvorenije i preglednije ulice te prisutnost nadzornih kamera mogu značajno doprinijeti smanjenju osjećaja nesigurnosti.
Aktivnosti globalne UN Women inicijative Sigurni gradovi i sigurni javni prostori2 ukazuju na važnost rodno odgovornog urbanističkog planiranja kao alata za smanjenje rizika od nasilja. Kada su prostori odgovorno planirani, žene ne moraju razmišljati o tome je li određena ulica sigurna nakon izlaska i zalaska sunca.
Svako zaslužuje da se osjeća sigurno u javnom prostoru. Žrtva nikad nije kriva i nije tražila da je neko uznemirava. Za početak je važno osvijestiti da problem postoji, tako što ćemo o njemu pričati kako bi mogli pronaći bolje preventivno rješenje. Uključivanje institucija, ali i veća informiranost cjelokupne javnosti su neki od koraka u stvaranju sigurnog okruženja za sve nas podjednako.
Recimo, ja ne mogu u pola 6 ujutru ići na trčanje, ali bih voljela da ako se neka djevojka ili žena zadesi u to doba u gradu, da joj nepoznate osobe ne prilaze s mišlju “Neću joj ništa, ja sam dobra osoba.” Jer mi to ne znamo. Niti smo dužne to znati. Uvijek sam za uravnotežen pogled na razlike i sličnosti između žena i muškaraca. Nisu svi muškarci krivi, niti su sve žene u pravu. Ali mora postojati svijest o našim nejednakim položajima u društvu. Uvažavanje nečijeg ličnog prostora, a da ga ne ugrožavamo, je ono što bih u budućnosti željela vidjeti i iskusiti, a da se pritom ne treba razmijeniti niti jedna jedina riječ.
- Konstantinović Vilić, Petrušić, Beker, Žunić; Nasilje prema ženama i djevojčicama u javnom prostoru, Udruženje građanki FemPlatz, 2022. Link: https://eca.unwomen.org/sites/default/files/2023-02/PUBLIKACIJA-Nasilje-nad-zenama-u-javnom-prostoru-Violence-against-women-and-girls-in-public-spaces.pdf
- Javni prostor mora biti siguran za sve žene, 2022.
https://gracija.ba/2022/09/20/javni-prostor-mora-biti-siguran-za-zene/
https://bosniaherzegovina.un.org/bhs/199998-javni-prostor-mora-biti-siguran-za-%C5%BEene