Kako smo zbog krivih navoda podijelile odgovornost?

Protestne šetnje u Bosni

Neke su djevojčice uzgajali u plastenicima

odgajali ih zajedno sa zamišljenim pogledima

odsutnim i oskudnim porcijama sunčeve svjetlosti i klorofila,

skupa sa škripom zubi i stiskanjem šaka,

sa dva obroka i donjim vešom odraslih muškaraca

Sarajevski policajac sumnjiči se za seksualni odnos s maloljetnom osobom

Sarajevski policajac se ne sumnjiči za seksualno zlostavljanje maloljetnice

Stranci siluju, lokalne starješine se sumnjiče

Rolete plastenika za nezbrinute djevojčice

uvijek su spuštene

Vani stanuju ljudi osjetljivi na teror, osjetljivi na dokumentarne filmove o pedofiliji i tišinu

stvarnost je tiša od fikcije

Radi se o mreži u kojoj su djevojčice iz doma bez roditeljskog staranja navodno bile izložene seksualnom nasilju i prisiljavanju na prostituciju

Nedjeljom se krstimo, uoči 27. noći dižemo pogled ka nebu, u međuvremenu navodimo

Zato danas s takvom lakoćom

osluškuju vlastiti život iza zatvorenih vrata,

znaju kad kamera traži da se nasmiješe,

znaju u čije lice se ne gleda,

poklanjaju svoja ogledalca dječacima,

one su već vidjele previše

Kako je moguće da je glumac iz serije ‘Lud, zbunjen, normalan’ osuđen za pedofiliju uspio otkupiti kaznu?

I dječaci i djevojčice su porazbijali sva ogledala

Razvile su bodljikave dlačice

kako bi dobile na prostoru

i nitko u plasteniku nije mogao rasti pored njih

Objavljene potresne fotografije iz BiH: Djeca vezana za radijatore

Bilježimo novosti u rubrici skandali u Zavodu u Pazariću

Kad su ih iznijeli,

bile su među sebi sličnima

plodovima u bodljikavim staništama

Na jedno nisu bili spremne

i njihovi su prostori trebali prostora

/Ni hartija ne trpi više/

Krov ispod kojeg žive dječaci svijetle kose

Subote uvečer okrenu dnevne boravke na plafon,

ali je i moja mladost drugačija sada kad ti njeguješ drvo života

Skakućeš po proplancima mojih dlanova i skupljaš mjehuriće za zimnicu

Svakom linijom života izguram po jednu večer bez tebe

Nedjelje su uvijek pred sam kraj ljeta,

netko ne pali mašine nedjeljom,

a netko odlazi na pijacu i donosi svjež kajmak od Hajre,

ponedjeljkom je uvijek novi oktobar,

i više se ne usuđujem upaliti TV

Pitam se bez koliko će vršnjaka ostati moja kći i kojoj mitologiji će se prikloniti

ako je odvedem na put oko svijeta možda preživi porijeklo i ne bude shvaćala čega sam se to plašila

Ali ti i dalje ucrtavaš linije u mome dlanu i vjeruješ da svaka od njih može promijeniti smjer

Koža ti mijenja teksturu i vrišti na svaki sljedeći kraj

Kažeš mi da si kao dječak bio plav

i da si biciklom išao na more,

zorom i krajičkom puta,

Nije bilo drugog izvora adrenalina,

niti je bilo toliko različitih mitologija

Slike su izblijedile, ali si doista bio plav

Kako neobično

Ja nikad nisam imala svjetlu fazu u djetinjstvu

Svaki put kad političar slaže, rodi se jedan lokalpatriot

Plaši te što si sve mislio da poznaješ zadnjih godina

Sad ponovno spavaš s upaljenim svjetlom i iznosiš sat u drugu sobu

Neka otkucava i budi nekog drugog

Život je ionako samo niz okidača

Za sve što smo potisnuli

Potisneš petkom pa nedjeljom sanjaš

Probudiš se ponedjeljkom u 4 ujutru

Bježao si kroz prozor da ne razgovaraš sa njima

Pa si naučio plivati da pobjegneš što dublje

Tko zna gdje boravimo kad često sanjamo kućice na moru

Pretvaraš se da je termosica koju držiš u lijevoj ruci

raketa kojom ćeš se ispaliti onog časa kad više ne budeš mogao

Ali te san prevari pa odrasteš

I nikad ne znaš u kojem si trenutku zadnji put vjerovao da ovo nije jedini način

Ako ste išta naučili,

znate da se o svome ne govori loše,

i da ga branite žarom svih zabluda koje su ikada usađene u vas

Najgore što možete je ostati ovdje i skinuti mrene s očiju

Čir na dvanaestercu skriva da se priroda buni protiv govana koja nam  servirate u tanjur pripadnosti

Ne hoda se unazad

To je bila stanica na kojoj nisam trebala izaći,

ali vlak ide dalje i ne osvrće se na putnike koje ne prate vozni red

Zašto si im dopustila da žive u tvojoj kuhinji?

Majka otvara prozor i tjera utvare van

voda ključa i najplašljivijem od nas će saliti strave

Otac odvraća glavu

podsjeća nas da već dugo nismo išli u crkvu

Sestra i brat polažu drva u sanduk

pune ga do kraja

Za ručak brojimo tko će dulje izdržati

tko će zadnji progutati knedlu

Posuda s krumpirima, lonac s grahom,

Šporet na drva i moja crijeva

U tvojoj kuhinji, mama

Sve  je natrpano do kraja

Uvijek smo znali kad otac dolazi kući

A ti ne primjećuješ

Ni zvuk iz auspuha, ni kako udara kašikom u tanjur

ni kako svi nestajemo pod njegovim zubima

Nama prijetiš da će nas isto dočekati za večeru