Autor: Peđa Penko
Jedno od univerzalnih životnih pitanja je “Šta ćemo za ručak?”. Na drugom mjestu je “Da li znaš šta ti radi dijete?”. Kod kuće je u svakom razdoblju i porodici. Zatvori oči i možeš zamisliti kako to pitanje postavljaju Jeleni Šubić o Tvrtku I, dok ovaj ganja koze po imanju. Serija “Adolescence” u svojoj pozadini aktuelizira upravo to pitanje. Radnja je smještena u Engleskoj i prati razvoj Jamie Millera (Owen Cooper), osumnjičenog za ubistvo vršnjakinje Katie (Emily Holiday). Serija se sastoji od 4 jednosatne epizode. Teško je pričati o tehničkoj prirodi serije jer to nije njen najinteresantniji aspekt. Da, impresivno je da je svaka epizoda jedan kadar i bez rezova prati likove i gura radnju iz različitih perspektiva. Ali to nije ono zbog čega se ova serija treba pogledati.
Prvo, ono što “Adolescence” izdvaja iz mora mediokriteta jeste tematika i način na koji je obrađena. Kao što sam već napisao, serija je o ubistvu djevojčice od strane njenog vršnjaka. Zašto? Zbog interneta. Tačnije, manosfere. Subkultura manosfere se uvukla u socijalne medije. Interakcije među vršnjacima su podređene fiktivnoj hijerarhiji koja im je servirana preko algoritma. Dječaci vjeruju da su alfe i da zaslužuju da dobiju sve što požele jer im A.T. tako kaže. (Odbijam da imenujem ovu spodobu. Previše ljudi hrani njegovu popularnost, svako ko želi može saznati o kome se radi.). Djevojčice ismijavaju neuspjele i nevješte pokušaje upoznavanja, “lomeći” ionako krhak dječački ego. Glupe igre ne donose pobjednike. Samo ožalošćene.
Druga stvar koja odskače jeste gluma Owena Coopera i Stephena Grahama (Eddie Cooper). Owenu je ovo prva uloga i apsolutno je fantastičan. Rijetko kada se kod glumca vidi toliki emocionalni raspon, pogotovo kod nekoga tako mladog. Bez napora živi ulogu inteligentnog dječaka koji u momentu prelazi iz veselog ćaskanja preko bijesnog zastrašivanja do manipulativnog plača. Teško je nabrojati pet glumaca koji bi demonstrirali toliku kontrolu nad glumačkim aparatom. S druge strane imamo Stephena Grahama, od ranije poznatog gledateljima britanske kinematografije. Vrstan glumac, specijaliziran za uloge žestokih likova koji su sposobni za mnogo više. Ulogu puni tihom emotivnošću koja je karakteristična za muškarce koji se trude da probiju barijeru generacijske traume. Svaka emocija mu se ocrtava na licu. U svakom naboru se vidi bol koju osjeća i odbija da plasira u svijet. Zbog sina. Zbog porodice. I u konačnici, zbog sebe.
Serija delegira ženske likove u pozadinu i fokusira se na muške odnose. Da, svjestan sam ironije. Siguran sam da su i tvorci potpuno svjesni toga. Stvar je u tome da je ta perspektiva u potpunosti opravdana. Manosfera nije problem feminizma, niti posljedica istog. To je muški problem. Likovi u seriji predstavljaju prekretnicu između cyber svijeta manosfere i stvarnih posljedica. Svaki muškarac čiji narativ pratimo tokom serije je na neki način dotaknut manosferom i nosi je na svoj način. Jamie eskalira i počini ubistvo (nije spoiler, sazna se u prvoj epizodi). Detektiv Bascombe odluči provoditi više vremena sa svojim sinom. Eddie Cooper se suočava sa sobom, svojim emocijama i traumama. U konačnici, svi na kraju izađu promijenjeni. Na bolje ili ne, ne znam. Definitivno drugačiji.
Ali, šta je to manosfera? Ukratko, manosfera je skup različitih zajednica, sajtova, blogova i foruma koje povezuje promovisanje (toksične) muškosti, mizoginije i protivljenja feminizmu. Ovaj način umrežavanja pomaže formiranju kultova ličnosti gdje svako može da izabere svoju boju netrpeljivosti.
Drugo pitanje, otkud manosfera? Veliki sam pobornik ideje da je historijski kontekst izuzetno bitan za razumijevanje društvenih fenomena. A manosfera je definitivno fenomen. Korijen vuče iz mitopoetskog muškog pokreta. Manifest ovog pokreta je sljedeći – moderno društvo je iznevjerilo muškarce. Zamijenilo je mitologije sa mašinerijom koja koristi kompetitivnost da stvori monetarnu vrijednost. Mitologije koje su neophodne da bi muškarci bili zadovoljni. Da bi bili funkcionalni članovi društva. Stoga muškarci moraju da se ujedine i uskrsnu mitologije. Ako ti ovo ne zvuči interesantno, narednih 1000 riječi će te razuvjeriti.
Priča počinje s pjesnikom, začetnikom mitopoetskog muškog pokreta Robertom Blyom. Karijeru počinje nakon završetka studija na Harvardu. Fullbright akademija ga sponzoriše i šalje u Norvešku. Cilj mu je da pokuša da adaptira norvešku poeziju za zapadnjačku (američku) publiku. U tome ga ometaju drugi pjesnici, konkretno, Neruda i Rumi. Izloženost nezapadnjačkoj poeziji ga dovodi do spoznaje da nešto nije uredu sa savremenom poezijom kojom se bavi. Duboka povezanost sa ličnim i društvenim mitologijama drugih pjesnika mu skreće pažnju na “ispraznost i nepovezanost” američke poezije. Prva zbirka pjesama “Tišina u snježnim poljima” (Silence in the Snowy Fields, 1962.) ga stavlja u najviše akademske krugove, koji ga hvale zbog “očajničke iskrenosti” i “duboke ranjivosti”. Poezija je fokusirana na ljepotu koja se javlja u momentima samoće. Prije nego što su se pohvale i aplauz stigli utišati, objavljuje esej “A Wrong Turning in American Poetry” u kojem kritikuje zapadnjačku poeziju. Fokusira se na nedostatak povezanosti s nesvjesnim kod pjesnika kao što su Elliot i Pound te nedostatak duhovnosti i “nutrine”.
Dok akademici pokušavaju da svare kritiku, Bly se otvoreno protivi Vijetnamskom ratu. Njegovo mišljenje je da je stanje uma kod Amerikanaca postalo prelomljeno. Podijeljeno je na vanjski i unutrašnji svijet koji se ne dodiruju. Poslovni ljudi se fokusiraju na vanjski, materijalni. S druge strane, pisci i umjetnici svih vrsta odbacuju takve poglede na svijet. Gledaju s visine na materijalno i fokusiraju se na svoj unutrašnji iz kojeg crpe svoju kreativnost. Ono što primijetimo je katastrofalno razdvajanje između unutrašnjeg i vanjskog svijeta Amerikanca. Ne nastoji iskoristiti svoj život da se upotpuni, da spoji oba svijeta u sebi. Naprotiv, spreman je odustati od jednog. Poslovni čovjek odustaje od unutrašnjeg svijeta i drži se vanjskog kao svog puta. Veliki broj tekstova osuđuje poslovnog čovjeka što bira jedan svijet, a zanemaruje drugi. Ali kada pisac bude protiv Vijetnamskog rata, a ipak prihvati sredstva od vlade koja ratuje, on čini nešto slično – dopušta da mu se svjetovi rascjepe, dopušta vanjskom svijetu da prođe pored njega uz mahanje, a zatim se proteže i privlači unutrašnji svijet k sebi. “Radi svoje umjetnosti“ uzima novac. To će mu omogućiti da živi u svom unutrašnjem svijetu.
No, katastrofalno razdvajanje već se dogodilo prije nego što počne koristiti novac za svoju umjetnost. Umjesto da pokuša primijeniti ono što je naučio kroz djelovanja svog unutrašnjeg života na djelovanja svijeta, on se povlači u kuću, zatvara vrata i izjavljuje da ne zna šta se događa vani, ili da zna, ali je sve odbacio jer je to izvan njegove sfere interesa; on je „nepolitičan“. Ali šta bi moglo biti više u sferi interesa pisca od svijeta? Ili sprječavanja dubljeg razdvajanja unutar sebe?” Tu, prema Blyu, leži problem. Kako se možeš nazivati piscem, umjetnikom, ako si spreman odvojiti dio sebe? Kako možeš zažmiriti i previdjeti ljudsku patnju dok stvaraš nešto što treba da uzdiže i inspiriše ljudski duh?
Sa završetkom rata u Vijetnamu, Bly primjećuje potrebu da pruži alternativna mjesta za okupljanjem ljudima koji su na neki način pogođeni ratom. U tu svrhu 1975. započinje Konferenciju Velike Majke (Great Mother Conference). Osmišljena je kao prezentacija i promocija kreativne (ženske) energije kao antiteza divljoj i uništavalačkoj (muškoj) energiji. Konferencija traje devet dana i pohađaju je govornici iz svih sfera kreativnog društva.
Za sada, barem iz moje perspektive, sve djeluje kao dobar razvoj stvari. Čovjek se trudi da bude pozitivan utjecaj na društvo, brani one bez glasa i stoji iza svojih stavova. Čovjek sa kojim bi popio kafu jednom u par sedmica. Ne češće, jer malo tegobi. Kako od čovjeka koji promoviše žensku energiju dođemo do žohara inicijala A.T.?
Valjda preko Karl Gustav Junga. Jung je švicarski psiholog, začetnik analitičke psihologije. Njegov utjecaj se osjeti u psihologiji, filozofiji, antropologiji, književnosti, arheologiji i brojnim drugim društvenim naukama. Utemeljio koncepte kao što su introverzija/ekstroverzija, arhetipi i kompleksi. Utjelovljenje “Vegete”, ima ga u svemu. Koristio je metafore kroz koje se trudio da približi i objasni kompleksne psihološke procese u cilju objašnjavanja neobjašnjivog laičkom slušaocu/čitaocu. Zbog toga (posebno zbog njegovog fokusa na mušku i žensku energiju), postaje interesantan Blyu.
Godine 1990. Bly objavljuje knjigu po imenu “Željezni Ivan: Knjiga o muškarcima”. Djelo je interpretacija bajke braće Grimm iz perspektive jungijanske psihoanalize. U njemu glavni lik, kraljević, prolazi kroz niz transformacija uz pomoć Željeznog Ivana, divljaka koji živi u šumi. Uz njegovo mentorstvo pronalazi izgubljenu povezanost sa prirodom i sobom. Osnovna teza knjige je da muškarci moraju da “podivljaju” da bi se povezali sa svojom primalnom prirodom. Bitno je napomenuti dvije stvari:
- Knjiga dolazi nakon decenija gubljenja kontakta između očeva i sinova. Razlog za to su emocionalna distanciranost kao posljedica ratova (Korejski, Vijetnamski, Zaljevski) i porast industrijalizacije koja ne dozvoljava prenošenje zanata na sinove.
- U knjizi dvije glavne ženske uloge (majka i sestra) služe samo kao opstrukcija glavnom liku.
I tu dolazimo do glavnog problema i začetka toksičnosti. Ispravno je identificirao problem (gubitak identiteta zbog nedostatka pozitivnog muškog primjera kod dječaka i tinejdžera), ali je razlog potpuno promašen (isuviše ženskog utjecaja). Da se razumijemo, Bly nikada okrivljuje žene za ovo. On krivicu prebacuje na starije muškarce koji ne izdvajaju dovoljno vremena za mentorisanje mladih. Suvišak ženskog utjecaja je samo nusprodukt. Lijepo od njega, ali nikada neću razumjeti kako nije uvidio da je problem u kapitalističkoj tendenciji da odvaja muškarce od porodice. Spreman je da muškarce i žene posmatra kao različita plemena, ali ne i da prihvati utjecaj sistema na porodičnu koheziju.
Nakon toga, Bly prestaje da bude pjesnik i postaje guru samopomoći. Organizuje okupljanja na stadionima sa hiljadama muškaraca koji žele da postanu ”potpuni”. Ekskurzije u prirodi postaju demonstracije kulturne aproprijacije. Sredovječni muškarci iz predgrađa se okupljaju oko logorskih vatri, lupaju u bubnjeve noseći perjanice i prizivaju duhove predaka koji im ne pripadaju. Bly započinje taj trend, ali ubrzo korporativna sfera preuzima vodstvo u tom polju. Preko noći se javljaju prodavači magle koji za cilj imaju da se obogate pod krinkom osnaživanja. Iz toga će da se direktno rodi nova vrsta patnje, teambuilding. Ali ovo je tema za drugu priliku.
Kao i sve čega se korporativni svijet dotakne, interesovanje za ovakav tip povezivanja počinje da vene. U idealnom svijetu, to bi bilo to. Čitav ovaj pokret bi zamro na početku milenija i svi bi sada uživali u rodnoj jednakosti. Međutim, na pomolu je nova pošast modernog doba. Internet. U početku nije strašno. Delegirani su u tamne ćoškove weba, osuđeni da prodaju svoje kurseve i metode zavođenja sa loše sklepanih sajtova. Opet, da je na tome ostalo, manosfera ne bi postojala. Net je polako počeo da se stapa u jednu cjelinu. Od stotinu nezavisnih sajtova koji su imali svoju publiku, došli smo u vrijeme homogenizacije weba (Web 2.0) gdje postoje samo 3 sajta. Uz pomoć socijalnih medija i reklamiranja koje se vodi algoritmima, ovi podrumaši dolaze do sve šire publike. Algoritmi hrane kontroverze i nekadašnji gurui preuzimaju sve toksičnije i agresivnije stavove. Povodljivi klinci, pod naletom flex i hustle kulture, počinju da ponavljaju i usvajaju toksične fraze i glorificiraju izrode poput A.T.-a. Došli smo u fazu Ouroborosa, gdje zvijer sama sebe hrani.
To me dovodi do pitanja “Kako da ovo promjenimo?”. Ako izuzmemo očigledan odgovor (spaliti kapitalizam do temelja i na pepelu izgraditi novi sistem zasnovan na empatiji, suživotu i kooperaciji), nemam jednostavno rješenje. Robert Bly je djelomično bio upravu, dječacima treba mentorstvo i pozitivni primjeri muškosti. Neko ko će demonstrirati da život nisu brza kola i gomile novca, već tihi trenuci provedeni sa ljudima do kojih nam je stalo.
Kao neko ko je dvijehiljaditih ulazio u adolescenciju, jasno se sjećam početaka manosfere. Ne nužno na ovim prostorima, zbog sporosti prihvatanja novih tehnologija, ali po stranim forumima je uvijek bilo ovakvih likova. Generalno su bili potkopavani od moderatora i drugih korisnika, ali su bili sveprisutni. To je služilo kao neki oblik vakcinacije protiv ovih novih tipova. Uvijek su mi djelovali kao besposleni pajaci, nego idoli mladih. Srećom, nisam imao dubiozno zadovoljstvo da se susrećem sa njima u stvarnom životu. Zbog subkultura kojima sam pripadao, više kontakta sam imao sa otvorenim fašistima, s agresivnijom i starijom (kulturološkom) braćom naših neo pajaca. Ono što je interesantno kod njih je što se uvijek infiltriraju na kvarno. Na finjaka. Uvijek su tu da bace pošalicu, da plate piće. Da te upoznaju s ekipom koja te neupitno prihvati. Ne osuđuju. Ne preispituju. Samo traže da ih saslušaš i budeš otvoren za priču. Njihovu, naravno. I dok se okreneš, obrijane si glave i Screwdriver ti zvuči prejako. Pripadanje je potentna droga. Klinci žude za njom. Dok se ne nađu i promovišu pozitivni izvori, vakum će biti popunjen najnižim vrijednostima. Ne postoji singularan krivac, kao ni srebreni metak. U pitanju je Gordijev čvor, moramo utvrditi koju ćemo nit prvu presjeći.
Izvori:
1 Bly, Robert; “The Protest” https://www.nybooks.com/articles/1967/12/21/protest/