Autorica: Ilma Garankić
Ništa ne izaziva veću pažnju od ideologije, jer one su te iza kojih se kriju ljudske želje, činovi, ali i autodestrukcija, jer doktrinom koju ne razumije, čovječanstvo je pokretalo ratove, čvrsto uvjereno da čini veću, a svejedno ispravnu stvar. Ono što se danas definiše kao lijevo, centar i desno, donedavno nije postojalo, jer tek 18. stoljeće je bio početak, kada puk bira lijevu stranu nauštrb aristokracije koja sjedi na desnoj strani zakonodavnog tijela. Ideologije su nastale s idejama, a ipak potonje nisu omražene koliko su prve, toliko da je postojeći narativ nametnuo ideju o dobrim i lošim ideologijama, a one loše nazivaju se totalitarnim. S obzirom na to da sovjeti jesu osvojili državu, ali ne i svijet, komunizam je također totalitaran režim, a urednice edicije Spol, generacija i komunizam u Centralnoj i Istočnoj Evropi (i dalje) žele promijeniti, zapravo ponuditi alternativni narativ o komunističkoj prošlosti i to koristeći pojmove roda i generacije. Zamišljena kao monografija, a nastala spajajući istraživače različitih društvenih disciplina koji se bave primarno komunizmom, postkomunizmom ili pak antikomunizmom, s fokusom na rodne i feminističke studije. Sama publikacija je podijeljena u četiri dijela; Logika roda i generacije, zatim Generacije i rod u historijskom kontekstu, Biografska iskustva žena i komunizam te Estetske reprezentacije rodne generacije u komunizmu.
U prvom dijelu, Logika roda i generacije, urednice publikacije Anna Artwińska i Agnieszka Mrozik koje su ujedno i autorke prvog dijela ističu common sense pojma roda i generacije, te tako pozivajući se na biografiju Julie Brystiger, komunistkinje u poslijeratnoj Poljskoj, ističu ulogu nje kao žene. Brystiger, kao i mnogi poslušnici Sovjetskog saveza, kako do Rata, tako i poslije njega djeluju zarad, kako su vjerovali neke više ideje, spasa komunizma od neprijatelja, pri tome čineći beskrupulozne zločine, torture i ubistva. I sama Julia Brystiger je učestvovala u tim torturama, zahvaljujući čemu je stekla visoko-rangiranu poziciju u tajnim policijskim snagama.1 Nakon smrti Josifa Staljina, s pozicije odlazi i Julia Brystiger, jer komunisti teže idealima pa ne podnose teror, nebitno od koga dolazio! Ipak, Julia je bila i ostala žena, ne komunistkinja te time, a na to ukazuju i autorice, još opasnija jer je kao žena sklona nasilju. Dok je odlika roda u konceptu komunizma pa i svake druge ideologije jasna, generacija se veže za slijed, niz okolnosti koje je jedna kohorta dijelila te samim tim i vezana nauštrb događaja koji su obilježili jednu generaciju. S obzirom na to da je komunistička era obilježena interesnim grupama, da li komunističkim ili antikomunističkim te da su iste interesne grupe nerijetko bilo okupljene oko pojma roda, ili pak jedne generacije, ova dva pojma su posmatrana kao identitarne kategorije, jer time su i artikulisani identiteti kako individualaca, tako i kolektiviteta. Napose, ističe se biološka i sociološka odrednica pojma generacije, jer nasuprot poimanju roda, generacija je kompleksnija odrednica s obzirom na to da ista evocira cijelo jedno naslijeđe koje se opet prenosi s generacije na generaciju. U tome je kob generacije, jer događaj, prije svega tragedija koja jest naličje komunističke ere je nešto što se prenosilo s generacije na generaciju te danas rijetki njeguju period komunističke prošlosti kao nešto lijepo, jer kako autorke podvlače, komunizam je pauza u historiji, a kapitalizam je dugo očekivana destinacija. Komunizam nije historijska kategorija, već lična, generacijska, stoga što je komunizmu došao kraj kada su se antikomunistički sinovi suprotstavili svojim komunističkim očevima. Na samom kraju, autorke ističu značaj generacije kao kategorije koja doprinosi analiziranju značajnih historijskih, socioloških i kulturnih promjena jer transgeneracijski prijenos povijesti oblikuje, ne samo jednu ili dvije kohorte zaredom već i cjelokupnu kulturu mišljenja.
U drugom dijelu, Generacija i rod u historijskom kontekstu, fokus je na komparativnoj analizi i studiji slučaja lijevog feminizma, a Isidora Grubački je predstavila slučaj Jugoslavije i ženskog pokreta. Između ostaloga, u ovom drugom dijelu predstavljena je studija slučaja kroz prikaz ženskih pokreta u Italiji, Kubi, kao i ženskog pokreta turskih migrantica u Zapadnoj Njemačkoj. A, da je rod kao i generacija povezana kako s antikomunizmom, tako i komunizmom, najbolji dokaz tome su ženski pokreti koji pored toga što su emancipirali, također su i indoktrinirali. Jedan takav zasigurno je bio Ženski pokret obrazovan u Jugoslaviji između dva svjetska rata. Zanimljivo, Komunistička partija u ilegali još od 29. decembra 1920. godine će iskoristiti priliku da putem civilnog društva uradi ono što nije mogla institucionalnim putem te će direktivom poticati žene, komunistkinje da se učlane u ženske, za te prilike buržoaske pokrete. Ipak, jedno je sigurno, pokret kao takav je bio zasnovan na pacifizmu i antirežimskom djelovanju, a u sklopu istog Isidora Grubački navodi i časopis Žena danas koji je svojim djelovanjem dao neosporan značaj emancipaciji žene. Uprkos tome što postoji distinkcija između lijevog feminizma i feminizma uopće, s obzirom na to da je potonji “buržoaski”, autorka Ženski pokret i Žena danas zapravo vidi kao pokušaj spajanja feminizma i komunizma. Važno je razmotriti period u kome je nastao i djelovao Ženski pokret, jer isti oslikava izazove s kojima su se suočile, ne samo žene u Jugoslaviji već svako ko je oponirao režimu. Pored toga što su žene izostavljene iz mnogih građanskih prava, nadzor i tortura države prešle su granicu razumnog nakon osnivanja zatvora u Višegradu. U tom periodu, studentice okupljene oko komunističke, ergo marksističke literature i izdavačke kuće Nolit su oformile Omladinsku sekciju Ženskog pokreta. Nastao u želji da ublaži posljedice režima po ženu, ali i nadolazećeg fašizma, ujedinjena fronta Omladinske sekcije i Ženskog pokreta nije dugo trajala te su netom po početku Drugog svjetskog rata dvije organizacije, tačnije dva ogranka prekinula svoju suradnju. Razlog je, kako Grubačka navodi politizacija unutar pokreta, jer, dok je Ženski pokret težio neutralizaciji u svom emancipiranju, Omladinska sekcija je težila odlučnijoj borbi protiv fašizma. Pored ideološke, postojala i generacijska razlika, jer dok je Omladinska sekcija predstavljala lijevo-nastrojene studentice, Ženski pokret je predstavljao samo žene.
U posljednjem dijelu, Estetske reprezentacije rodne generacije u komunizmu, autorke prikazuju sjećanje na komunističku prošlost iz današnje perspektive, kroz ono što je nastavilo živjeti i oblikovati se u novijim pokoljenjima. Komunizam je loš, reći će ljudi Poljske, Mađarske, Slovačke, reći će to cijela Istočna Evropa, ali zato što je generacija komunizma prenijela svojim pokoljenjima istinu, istinu o torturi, autokratiji i jednakosti u kojoj su drugovi bili jednakiji od građana. “Mi se lako primijetimo” kaže Svetlana Alexievich za generacije proizašle iz socijalizma, jer to su bile generacije čiji svjetonazor, odsječen od ostatka svijeta jest bio samo jedan eksces, potpuna anomalija. Generacije čiji pojam dobrog i lošeg nadilazi sve ustaljene norme, obrazovani u skladu ideje koju možda nisu ni željeli, ali svejedno dovoljni konformisti da se ne bune, čekajući da ih historija već jednom pogleda i učini ono što oni ne mogu. Kroz niz intervjua s građanima bivšeg Sovjetskog Saveza, Svetlana Alexievich je predstavila lice i naličje komunizma kroz lične priče koje nisu odraz nostalgije, već šoka i teške spoznaje da tranzicija iz jedne ideje, jednog balona u kome su živjeli u svijet ide i suviše sporo, a oni potpuno nespremni da razumiju promjene kroz koje prolaze. Homo sovieticus, kako je nazvala Alexievich one koji su prošli kroz Sovjetski Savez, je mrtav, a zahvaljujući nestalom homo sovieticusu koji je prošao kroz autokratiju, a napose i autarhiju, građani Rusije prolaze kroz autarhiju također, a građani Istočnog bloka i danas, vrlo sporo se suočavaju, zapravo napreduju u otvoreno društvo koje je evocirao Karl Popper. Ne mora biti otvoreno, ali mora biti dovoljno svjesno da zna svoje neprijatelje, a doima se da građani, generacije socijalizma ne znaju da populizam jest njihov neprijatelj, zato što socijalizam nikada nije bio prijatelj već ideja kojoj se moraju povinovati po ma koju cijenu! Od homo sapiensa do homo mechanicusa, narodi Istočnog bloka i dalje čekaju trenutak kada će postati građani.